Ljubomir Simović (Užice, 1935 – Beograd, 2025)
Ljubomir Simović rođen je 2. decembra 1935. godine u Užicu. U rodnom gradu završio je osnovnu i srednju školu, a diplomirao je na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu, na grupi za istoriju jugoslovenske književnosti i srpskohrvatski jezik. Za vreme studija radio je kao urednik i odgovorni urednik studentskog književnog časopisa „Vidici“. Radni vek je proveo kao urednik u kulturnoj redakciji Radio Beograda.
Objavio je pesničke knjige: „Slovenske elegije“ (1958), „Veseli grobovi“ (1961), „Poslednja zemlja“ (1964), „Šlemovi“ (1967), „Uoči trećih petlova“ (1972), „Subota“ (1976), „Vidik na dve vode“ (1980), „Um za morem“ (1982), „Deset obraćanja Bogorodici Trojeručici hilandarskoj“ (1983), „Istočnice“ (1983), „Gornji grad“ (1990), „Igla i konac“ (1992), „Ljuska od jajeta“ (1998), „Tačka“ (2004) i „Planeta Dunav“ (2009).
Izbori iz Simovićevog pesništva objavljen su u knjigama Izabrane pesme (1980), „Hleb i so“ (1985, 1987), „Istočnice i druge pesme“ (1994), „Učenje u mraku“ (1995), „Sabrane pesme I-II“ (1999) i „Pesme. Knjiga prva“ i „Pesme. Knjiga druga“ (2005). Napisao je drame: „Hasanaginica“, „Čudo u Šarganu“, „Putujuće pozorište Šopalović“ i „Boj na Kosovu“. Simovićeve drame su izvođene na mnogim našim scenama, kao i u inostranstvu.
Pored poezije i drama, Simović je posvećeno pisao i eseje o srpskim pesnicima i dramskim piscima. Iz toga je nastala knjiga „Duplo dno“ koja je doživela više izdanja.
Eseje o likovnim umetnicima Simović je objavio u knjizi „Čitanje slika“ (2023).
Simović je napisao i dnevnik snova „Snevnik“ (1998) i roman „Užice sa vranama“ (1995).
Počev od knjige autopoetičkih i angažovanih eseja „Kovačnica na Čakovini“ (1990), Simović je napisao čitavu serija knjiga u kojima je raspravljao o aktuelnim književnim, kulturnim, društvenim i političkim pitanjima: „Galop na puževima“ (1994), „Novi galop na puževima“ (1999), „Guske u magli“ (2005), „Obećana zemlja“ (2007), „Titanik“ u akvarijumu (2013), „Žabe u redu pred potkivačnicom“ (2016), „Odbrana Beograda“ (2020) i „Neslana so“ (2023).
Odabrana dela Ljubomira Simovića u 12 knjiga objavljena su 2008. godine.
Simović je dobitnik najvažnijih književnih nagrada za poeziju, dramu i esejistiku, a oktobra 1994. godine izabran je za redovnog člana Srpske akademije nauka i umetnosti.
Ljubomir Simović dobitnik je tri redovne Sterijine nagrade za tekst savremene drame („Hasanaginica“ 1975; „Putujuće pozorište Šopalović“ 1986; „Čudo u Šarganu“ 1993) i Sterijine nagrade za naročite zasluge na unapređenju domaće pozorišne umetnosti i kulture (Sterijina nagrada za životno delo) 2006. godine.